Bernhard Perchinig Sažetak
Perhinig se vraća na značenje navedenih pojmova, ali istodobno analizira njihovu uporabu, a time implicitno i posljedice za ljude, čije se određenje dovodi u vezu s objašnjenjem istih pojmova. S tim u vezi, preispituje se jesu li ovi pojmovi i ključne riječi još prikladni da učine razumljivim činjenično stanje, koje stoji iza njih (str.13). Pokušava se, uz pomoć novih pristupa, ukazati na moguće alternative. Prema definiciji UNO-a internacionalni migrant/internacionalna migrantkinja je netko tko napusti svoje uobičajeno mjesto boravka, dakle mjesto u kome je radio, živio i provodio slobodno vrijeme, te se nastani u nekom drugom mjestu ( migracija unutar države, čiji intenzitet nije u potpunosti poznat, te može biti samo slobodno procjenjen), u drugoj državi. Ako ovakvo stanje potraje duže od godinu dana, takva se osoba karakterizira od strane UNO-a kao „dugotrajni emigrant“. Čak i ako dođe do povratka u matičnu državu, takva osoba važi po definiciji i statistički i dalje kao migrant/migrantkinja. Pojam migracije je dakle jednosmjerna cesta od zemlje ili države podrijetla do zemlje ili države useljavanja. Pojam migracije gleda se isključivo iz ugla nacionalne države, a migrant/migrantkinja kao individua bez kontakta i povezanosti s upravo napuštenom zemljom. Time se gubi iz vida jedna od najvažnijih funkcija migracije - stvoriti most između različitih svjetova, preko kog se mogu transportirati znanje, kultura, želje, čežnje, sposobnosti i kapital (str.17). Gotovo je sumnjivo da se danas na integraciju pozitivno gleda (str.19), ipak ne postoji opće akceptirani pojam integracije (str.20). Jedni pod tim podrazumijevaju stvaranje pravednih šansi (Caritas Švicarska), drugi ( npr. H. C. Strache, FP) definirajući integraciju upotrebljava termin Bringschuld, (njime se označava dužnikova obaveza izvršavanja duga prema vjerovniku uz potpuno preuzimanje rizika i svih troškova vezanih za to), fokusirano na učenje njemačkog jezika i učešće na burzi rada. Pojačano se o integraciji diskutira u kulturološkom okviru i vezano za zajednički jezik i vrijednosti, čime se istodobno na uspješnu integraciju u potpunosti gleda u smislu idealizirane povijesne slike nacionalne države. Time se imenuje i obaveza države da otkloni prepreke integraciji, kako bi se omogućila socijalna jednakost. Međutim, istodobno se migranti/migrantkinje kategoriziraju kao žrtve diskriminirajućih struktura, bez vlastite moći djelovanja. Iza pozivanja na usvajanje jezika i stjecanja sposobnosti komuniciranja skriva se, prema Perhinigu, debata o identitetu, koja se ne vodi javno. Da bi to dokazao, navodi različite primjere testova u svrhu dodjeljivanja državljanstva, koji su postali popularni u Evropi. Nakon što se kratko osvrnuo na Veliku Britaniju i Nizozemsku, analizirao je detaljno austrijski test za dodjelu državljanstva, koji se sastoji od dijela koji se odnosi na pravna i politička pitanja određene pokrajine i dijela koji se odnosi na državu u cjelini. Začudna je koncentracija, u posljednjem dijelu, na povijesne događaje, ličnosti, utemeljenja crkava, koji su uvijek vezani za bitne činjenice srednjovjekovne kulture sjećanja date pokrajine, a ne za područja koja bi mogla pomoći širenju političke participacije. U na to nadovezujućem ekskursu, Perhinig analizira značenje ovakvog testa kao modernog sredstva ritualne inicijacije nekadašnjih plemenskih društava. Stjecanje državljanstva... time postaje aktom odrastanja, a strani državljani bivaju predstavljeni kao infantilni (str. 24). Prema Perhingu ovi testovi sadrže u sebi kako klasične tehnologije moći, tako i „tehniku osobnog, koja se ispoljava kroz zahtijev za generalnim podčinjavanjem moći države“. (S.25)
Danas je neophodno poći od pojačane globalizacije i masivnog podizanja vrijednosti tržišta kao medija društvene interaktivnosti (str. 31). Tržište pak ne doprinosi jednakosti, nego nejednakosti, konkurenciji, kroz šta razvoj ne ide u smjeru cjelovitosti, nego fragmentiranja društva i životnih šansi. Kao novi način gledanja na problematiku Perhinig navodi ideje dobitnika Nobelove nagrade Amartya Sena, koji se fokusira na „ostvarenje šanse“. Prema ovim idejama primanja i blagostanje nisu sami sebi cilj, nego sredstvo za uspješan život. Ono što je značajno je uvažavanje ličnosti i stvaranje mogućnosti za razvitak ljudskih potencijala. Za to su potrebni zakonsko-strukturalni okviri jednakosti i oslobođenje od diskriminacije.... s druge strane isto tako su potrebne individualne sposobnosti, kao i individualna spremnost iskorištavanja šansi. (S.33)
U daljnjoj provedbi ideje o ostvarenju šanse, usmjerava se na politiku antidiskriminacije i obrazovanja, da bi se pokazalo, da je prvo potrebno za ravnopravan pristup tržištu, a da je drugo zajedno s znanjem i sposobnostima, važno u smislu priznavanja simboličnog kapitala, donijetog sa sobom, kao npr. u formi svjedočanstava o završenom školskom obrazovanju; istodobno poznavanje jezika i kulture drugih regiona donosi bitno više rendite (str. 34). Za kraj je diskutirano o problematici državljanstva u globaliziranom svijetu i pri tom su spomenuta pitanja prava boravka, pristupa burzi rada i političke participacije. Pod pojmom denizenship ili (polu)državljanstvo, po osnovi dugotrajnijeg boravka, podrazumijeva se automatsko korištenje ovih prava i za nedržavljane nakon određenog perioda boravka u zemlji. (36) S tim u vezi Evropska komisija govori o civilnom građanstvu. Pravni položaj državljana zemalja trećeg svijeta poprima također od 2005. elemente ove ideje. Velika linija razdvajanja protiče u međuvremenu između državljana/državljanki, građana/građanki Unije i dugotrajno naseljenih državljana/državljanki zemalja trećeg svijeta, s jedne strane i......onih koji privremeno, samo s dozvolom ili neregistrirano borave u zemlji (str.36)
Prema Perhinigu, ove je probleme moguće rješiti, samo ako se preispita pojam državljanstva: neovisno o razlikama, danas država ima monopol definiranja pojma državljanstva preko pojma pripadnosti. Pravne osnove svakog pojedinca na stjecanje državljanstva su slabe i gotovo neutužive. Pristup državljanstvu reflektira jednostrani odnos moći. (37) Kao cilj bi trebalo postaviti jedno evropsko izborno građanstvo sa svim pravima u datoj zemlji boravka i sa svim ekonomskim obavezama, ali bez daljnjih odnosa lojalnosti, dakle kao rezulat slobodne odluke pojedinca.
Dr. Bernard Perhinig ( Bernhard Perchinig)
Rođen 1958. u Klagenfurtu (Celovcu) 1986. Dr. filozofije, Sveučilište u Beču (uz odlikovanje)
Disertacija: „Mi smo iz Koruške i time je sve rješeno..“ Njemački nacionalizam i politička kultura u Koruškoj (objavljeno od: Drava, Klagenfurt/Celovec 1989.) 1988/89 postdoktorat: Fellow, Department of Politics, University of Strathclyde, Glasgow.
Od 1/2003 Research Fellow, Institut za evropsko istraživanje integracije, Institut za gradsko i regionalno istraživanje, Austrijska Akademija znanosti
Predavač u Centru za evropske integracije.