Erol Yildiz Sažetak
Ljudi koji preko granice dolaze k nama, postaju „drugima“ kroz našu procjenu, kroz naš pogled na njih, koji je dosad bio pogled iz jedne etničko-nationalne perspektive (str. 89). U javnim raspravama praktično se svi izvještaji o migraciji i interkulturalnosti posmatraju kroz različito nacionalno porijeklo (str. 89), što ukazuje na moć etničko-nacionalnog pogleda na stvar. Tako reducirani način posmatranja ograničava mogućnosti uočavanja svakodnevnih strategija, načina života, kao i svakodnevno doživljenih strukturalnih barijera i iskustava migranata u vezi s diskriminacijom. Jildiz apeluje na jedan smireni pogled na socijalnu praksu ljudi s migracijskom pozadinom (str. 89), da bi se uočila nespektakularnost njihove socijalne gramatike. S jedne strane pokazalo se u socijalnoistorijskim istraživanjima, i to već u samim studijama o evropskoj istoriji, da su migracioni talasi utjecali na njih i da su migracijska kretanja pospješivala nastajanje gradova i njihovu urbanizaciju. S druge strane upadljivo je, da ova činjenica u javnom sjećanju gotovo da nije prisutna. U jednom tekstu o medijima (Spiegel 42/2009, str. 33 o Saracinovom govoru u Berlinu) i rezultatima anketiranja u Njemačkoj, kao i izvještajima instituta iz Austrije, jasno je pokazano da se pri detaljnoj analizi zaključci medijskih izvještaja i rezultata anketiranja ne poklapaju s izjavama ispitanih migranata/migrantkinja. Pokazuje se postojanje jednog čvrsto utabanog poimanja, koje je istovremeno polazna tačka svih diskusija o migraciji (str. 91).
Tako se na način ponašanja domaćeg stanovništva, u smislu mobiliteta, individualnosti, kosmopolitskih orijentacija, gleda kao na nešto pozitivno i vrijedno stremljenja, a kod migranata i izbjeglica se to ocjenjuje kao problematično. Migracijska grupa stanovništva, iako veoma diferencirana, uzima se kao „homogena masa“, koja je puna nedostataka i nesposobna (imuna na) za integraciju (str. 92). Gotovo refleksno se omladini s migracijskom pozadinom predbacuju kulturna neorijentisanost, iz tog proizlazeća spremnost na nasilje i veliki problemi u procesu socijalizacije. Polazeći od kritičkih socijalnih istraživanja Jildiz zaključuje da je prikazana slika propadajućih gradova i kulturno dezorijentisanih i na nasilje spremnih mladih migranata/migrantkinja, zapravo jedno veliko precrtavanje svega i rezulat je jednostranih i ideološko usmjeravanih ispitivanja. (str. 93).
I dalje nastavljajući: Optužbe su pretjerane, jer potcjenjuju vrijednost faktičke raznolikosti u današnjim gradovima, kao i raznolikost životne stvarnosti migranata/migrantkinja. Dakle potrebno je analizirati pogled na migrante/migrantkinje. Sve dok se bude polazilo od poznatih obrazaca tumačenja, već će unaprijed biti postavljani problemi, koji nose puno konflikata sa sobom. Tako se čitavo društvo reducira po binarnom principu „mi i oni (drugi)“ (str. 93). Tako opstaju na životu svrstavanja, poput: nalaziti se „između dvije kulture“ ili „između dvije stolice“, a praktična iskustva i vlastiti životni koncept se ignoriraju. Na migraciju se ne gleda kao na oblik mobilnosti, a time i novih orijentacija, nego kao na pedagoški problem. Polazi se od toga da se migrantima i njihovoj djeci pomaže pri uključivanju u zajednicu, čime im se, također i sa naučne strane, predbacuje “pogrešna” socijalizacija, a njihova faktička porodična socijalizacija se automatski posmatra kao nespojiva s domaćom (str. 49). Ovako manjkavo tumačenje se održalo do danas u većini evropskih migracionih društava i potpada pod normalitet. (str. 95) Time se zaklinje u mit o etničkom identitetu, koji se ne bazira na svakodnevnim iskustvima i time migrante/migrantkinje automatski čini objektima kulturoloških i etničkih stereotipiziranja (str. 95). U kritičkim istraživanjima migracija već godinama se zahtijeva radikalna promjena perspektive gledanja…kroz koju migrant/migrantkinje neće biti folkloristički objekti posmatranja, nego subjekti poslijeratne istorije (str. 95). Rezultati naših urbanističkih studija pokazuju…., da također i takozvana etnička svrstavanja postaju sve komplikovanija. Pluralizacija i širenje “svjetova“ (str. 96) pokazuju, da postoje mnogobrojne razlike među ljudima i da je pojedincu moguće živjeti u različitim svjetovima i orijentisati se ka novome. Promjenom perspektive, može se kao prvo, svakodnevna praksa migranata/migrantkinja posmatrati izvan konvencionalnog diskursa (str. 97), kao što bi bilo moguće posmatrati i kako protiče svakodnevni život u svim njegovim pojavnostima, po ekonomskim, školskim, političkim, susjedskim pitanjima. Time će se spoznati da je praksa ove svakodnevnice zapravo u cjelini nespektakularna (str. 97). Ako pitamo omladinu s migracijskom pozadinom, pokazuje se npr. da njihovi biografski koncepti nisu odeđeni etničkim dimenzijama, nego pokazuju vezanost za transnacionalno i kosmopolitsko. To jasno pokazuje “banalnu kosmopolizaciju”(Ulrih Bek/Ulrich Beck) našeg društva odozdo (str. 98). Nove forme kulturalnog izražavanja omladine s migracijskom pozadinom i “novi etnicitet” nisu neprekinuta tradicija, nisu sobom doneseni ostatak kulture porijekla, nego jedna refleksna nova orijentacija u znaku globalnih procesa otvaranja (str. 99). Ova faza nove orijentacije je prostor eksperimentisanja, proces obrazovanja, “presijecanje pupčane vrpce s identitetom” (Sasen 1997). Kroz to je moguć jedan pogled na svijet iz više perspektiva (str. 100). Iz ovakve nove, promijenjene perspektive postaje jasno, da mobilna lica nemaju potrebu “nadoknađivanja identita”. Oni pripadaju tako reći prototipu stanovnika svijeta, koji se ne mogu više tako lako svrstati pod hegemonijalna objašnjenja i koji dovode u pitanje konvencionalno poimanje mobilnosti i dugotrajne naseljenosti. ( str. 101)
Jildiz Erol je 2008 profesor za Interkulturalno obrazovanje na Fakultetu za kulturne nauke Univerziteta u Klagenfurtu. Težište njegovih interesovanja su istraživanje migracija, grad i migracija, interkulturalno obrazovanje.