Svakom migrantu/svakoj migrantkinji poznato je pitanje: Kako se osjećate – kao Austrijanac/Austrijanka ili ( u mom slučaju) kao Bosanka? Ovdje ne želim govoriti samo o sebi, jer ja sam samo jedna od mnogih. Želim pisati o ljudima, koji se uvijek iznova moraju konfrontirati s pitanjem vlastitog identiteta. Predaleko bi me odvelo, kada bih ulazila u detalje svoje priče. Ne smijemo zaboraviti da se ponekad čitave nacije, a ne samo pojedinci nalaze u potrazi za vlastitim identitetom. Kod kuće u Bosni živjela sam u istoj ulici zajedno s katolicima, muslimanima, pravoslavcima, Jevrejima, Slovacima i Ukrajincima i danas znam da je svaki od tih ljudi,svaka od tih porodica u susjedstvu utjecala na formiranje mog identita. Danas se osjećam bogatijom nego ikad i svaka pomisao na ta vremena ispunjava me zadovoljstvom.
Ako si pokušamo predstaviti današnji bosanski identitet, mogu samo reći da me pomisao na to, da je nekadašnje uzajamno poštovanje najvećim dijelom nestalo, čini nesrećnom. Naša zajednička istorija može se interpretirati na razne načine i danas to mnogi i čine. Identitet nije pripadnost jednoj religiji, jednoj naciji, naše socijalne kompetencije znatno ovise o našoj spremnosti da prevaziđemo granice. Mi sami sebi postavljamo granice, ne postoji niti politika, niti institucija moći koja može zarobiti duh jednog slobodnog čovjeka. Pretpostavka razvoja čovjeka kao slobodnog je dobar školski sistem, sistem koji će mladim generacijama dati potreban impuls i probuditi njihovo interesovanje za suočavanje s nečim što je drugačije.
Moj identitet sličan je mozaiku koji je polako nastajao. Nisam imala utjecaja na to u kojoj ću zemlji jednom živjeti. Bila sam jedna od više hiljada ljudi koji su zbog rata i protjerivanja morali napustiti svoj grad. Kada je situacija eskalirala stigle su internacionalne humanitarne organizacije, smjestili su nas u vozove koji su nas odveli u Austriju. U prvim mjesecima ništa me nije moglo učiniti srećnom osim pomisli da bi povratak kući ipak na neki način bio moguć. Više od dvije godine provela sam u centrima za izbjeglice, dok nije postalo jasno da povratak ipak nije moguć. Morala sam početi od početka, odjednom sam stajala sama s pomisli da moj život pripada prošlosti, i pritom ne znajući šta me dalje čeka. Danas znam da dobiti šansu za otpočinjanje novog života znači isto što i biti dva puta rođen. Za to sam veoma zahvalna državi Austriji. S druge strane, život jednog imigranta je sve samo ne jednostavan, stalno se morate dokazivati i tome nema kraja, čak ni onda kad dobijete austrijsko državljanstvo. Pravno gledano, žiivot postaje jednostavniji, imate više sigurnosti, ali predrasude ostaju. Mnogo toga što je za vas nekada predstavljalo pojam normalnog života, pretvara se u neispunjeni san.
Kao migrant / migrantkinja primjećuje se ubrzo razlika između Austrijanaca koji su prije rata posjetili ili posjećivali Jugoslaviju i onih koji tamo nikada nisu bili. Oni za koje Jugoslvija ne predstavlja nepoznatu zemlju imaju manje predrasuda prema migrantima i otvoreniji su, a razlog tome su pozitivna sjećanja na naše gostoprimstvo i opuštenost koje su doživjeli kod nas.
Po mom mišljenju svaki migrant treba da vlada njemačkim jezikom, da bi bio akceptiran. Samo kroz direktan razgovor se migranti i Austrijanci mogu zbližiti i početi se međusobno uvažavati. Pri tom je veoma važno ne zaboraviti svoj maternji jezik. Kao neko ko se posljednjih godina intenzivno bavi pitanjem jezika, mogu samo reći – nije potrebno da svi govorimo istim jezikom, nego da svako od nas nauči ponešto iz jezika onog drugoga. Od drugih kultura i naroda se uvijek nešto može naučiti. Moderni način života zahtijeva mobilnost. Mi to ne možemo spriječiti, kao što ne možemo izgraditi zajedničku Evropu, bez da dođemo u kontakt. Pravila su jednostavna, da bi se dalje razvijali, moramo istraživati nepoznato, to je proces učenja i ta se pravila jednako tako odnose i na napredak u razvoju naše kulture. Velike civilizacije, čiji smo mi nasljednici nisu bile velike zato što su uspjele osvojiti mnogo stranih područja, nego zato što im je uspjelo da iz šarolikosti kultura stvore nove i neprolazne vrijednosti i da te vrijednosti ostave nama na čuvanje.
Amela Šukalo, rođena u Bosni i Hercegovini. Po zanimanju pravnica i slavistkinja.