JANEZ iz Slovenije, 43:  Nakon raspada Jugoslavije ovaj zaljubljenik  u košarku dobio je ponudu da igra u jednom austrijskom prvoligaškom klubu, a istodobno  i ponudu da radi za jednog klupskog sponzora u industriji za preradu mesa. Od tad ovaj građanin Europske Unije radi i boravi radnim danima u Austriji, a vikend provodi u Sloveniji sa svojom obitelji.

Ne bih si mogao zamisliti život bez košarke. Volim taj sport. Moj san bio je da jednog dana mogu živjeti od bavljenja košarkom. Kada se raspala Jugoslavija, dobio sam 1991. god. priliku da igram u austrijskoj ligi. Klub, koji me uzeo u tim, imao je sponzora – jedan pogon za preradu mesa. Počeo sam raditi za njih i tako sam dobio boravišnu dozvolu. Još uvijek radim tamo. U košarci sam aktivan još samo kao trener – treniram jednu ekipu podmlatka.

Od ponedjeljka do petka radim i boravim u Austriji i ovdje sam prijavio sporedno prebivalište. Preko vikenda boravim u Sloveniji sa svojom obitelji. Ovdje se dobro osjećam i šteta je da moja obitelj živi u Sloveniji. Moja supruga kaže da ne bi željela živjeti ovdje, a ja sam sretan da sam u Austriji. I tako živimo u dvije države. Ipak, razumijem svoju suprugu, ona ne zna njemački i plaši se da ovdje ne bi mogla dobiti posao koji odgovara njenoj kvalifikaciji, ona je ekonomistkinja, studirala je ekonomiju i ne želi ovdje čistiti ili raditi neki drugi degradirajući posao.

Ja sam tad pristao na degradiranje na poslovnom polju. Bio sam kako se lijepo kaže „mlad i glup“. Bilo mi je bitno samo da mogu igrati košarku i nisam razmišljao o zanimanju. Sanjao sam o tome da ću moći živjeti od bavljenja košarkom. Ali nije bilo tako. Možda nisam imao dovoljno snage. Ali prije svega došao sam u pogrešnu zemlju, kad je sport u pitanju. Trebao sam otići u Njemačku ili Italiju, tamo gdje se košarci pridaje sasvim drugačiji značaj.

Što se tiče mog poziva, prvo sam se izobrazovao za poziv električara,a  zatim sam se preorijentirao: četiri godine sam svakodnevno nakon posla posjećivao večernju školu i na kraju položio državni ispit za njegovatelja bolesnih. Sponzor mog košarkaškog kluba bio je jedan pogon za preradu mesa, tamo sam bio zaposlen kao radnik u proizvodnji. Tamo ima mnogo stranaca, jer je posao težak. Sad sam već godinama predradnik i zato mi je posao nešto lakši, ali raditi moram i dalje, a ne samo kontrolirati i gledati. U principu poznajem cijeli obrt, samo mi nedostaje diploma. Možda će i to doći. Moj moto je da cijeli život treba učiti.

Moja supruga i moja djeca su mi najvažniji u životu. Ali oni isto tako znaju da bez košarke ne mogu živjeti. Pored posla, provodim dosta vremena u sportskoj dvorani i treniram jednu ekipu podmlatka. Od toga ne mogu živjeti, to je samo moj hobi. Moja plaća je kad vidim da su mladi ljudi zadovoljni. Nisam zainteresiran samo za sport. Želio bih da mladi ljudi od mene nauče i nešto, što će im u njihovu vlastitu životu biti od koristi. Pokušavam od njih stvoriti mlade, zdrave ljude.

Moj njemački i nakon svih ovih godina još uvijek nije posebno dobar. Ja sam totalni anti-talent, kad su jezici u pitanju. Sve što sam naučio, zapravo sam „pohvatao“ sam, tečaj njemačkog jezika nikad nisam posjećivao.

Kroz košarkaški klub sam se brzo integrirao. Bavim se timskim sportom i uvijek gledam kakav je netko kao timski igrač i kako čovjek funkcionira. Tek onda možda i postavim pitanje iz koje zemlje taj netko dolazi. 90% mojih iskustava ovdje su pozitivna iskustva. U svakoj zemlji ima takoreći „loših“ ljudi, ali ja smatram da su Austrijanci dobri.

U to vrijeme došao sam iz Slovenije ovamo, jer nisam imao novca. Ono što želim je da živim od mojih deset prstiju. Ne trebam pomoć od države. Nije mi teško raditi. Zato sam došao. Domaće stanovništvo ne treba da se plaši, treba samo da razumije zašto jedan stranac dolazi u njihovu zemlju. Nažalost  svugdje postoji i zlouporaba od strane onih koji ne rade, nego samo  iskorišćavaju sustav. Ali ni svih pet prstiju nisu svi isti, ni kod stranaca, ali ni kod domaćih. Domaći stanovnici trebaju uopće pokazati više strpljenja s novopridošlim  strancima. To jednostavno traje, dok se ne prilagodiš životu ovdje. Isto tako očekujem od stranaca da postanu aktivni, npr. tako što će naučiti jezik i upoznati se sa zemljom i ljudima.

Da Slovenija nije ušla u Europsku Uniju, danas bi vjerovatno imao austrijsko državljanstvo. Zato što tako imaš manje problema, a vjerovatno dobiješ i osjećaj: „Sad sam kod kuće“.