Iz serije  Birgit Stegbauer : „Priče migranata/migrantkinja“  (više o sagovornicima/sagovornicama)

Viktorija Ratković, 31: Ova Hrvatica došla je kao devetogodišnjakinja u Salzburg u okviru akcijе slanja djece iz zemlje zahvaćene građanskim ratom. Danas se bavi istraživanjem migracijskih procesa pri univerzitetu u Klagenfurtu i smatra da je  potrebno jedno novo vrijednovanje migracijskih iskustava.

Moja porodica izbjegla je 1991 god.,kad je izbio rat u Hrvatskoj i kad je naš grad bio zauzet, iz Petrinje u Sisak. Tamo smo stanovali kod sestričine moje majke – trebalo je to biti samo privremeno. U početku je to bilo čak i zabavno, ali onda je došlo vrijeme, kada smo svi poželjeli da se vratimo svojoj kući. Ali, umjesto toga moji su roditelji saznali da me mogu poslati u Austriju, u okviru akcije slanja djece u ovu zemlju.* S drugom djecom iz Siska došla sam u Salzburg u privatnu gimnaziju misionara Srca Isusovog. Tamo su svi ulagali velike napore, no uprkos tome bilo je to jedno teško razdoblje.

Potrajalo je skoro godinu dana, dok se porodica ponovno našla na okupu – bilo je to u Feldenu (Velden), gdje smo kao izbjeglice živjeli u jednom pansionu. Vlasnici  pansiona pružili su nam pomoć pri traženju stana, tako da smo konačno uspjeli da se uselimo u naš prvi stan. Imali smo sreće, druge izbjeglice, kojima nije pružena ovakva pomoć, živjele su djelomično u veoma lošim uslovima stanovanja, npr. bez tekuće vode.

Već u Salzburgu sam pomalo naučila njemački jezik, a zatim sam provela još 2-3 mjeseca u 4-tom razredu  niže osnovne škole u Feldenu (Velden). Kao prva Hrvatica i kao prvo izbjegličko dijete, pristiglo iz građanskog rata, u razredu, a vjerojatno i u cijeloj školi bila sam nešto posebno i svi su se veoma brinuli o meni. U novoj školskoj godini stupila sam u  5- ti razred više osnovne škole.  Imala sam sreće, većina izbjegličke djece u ovom periodu su morala ponoviti školsku godinu. Ipak, domaće zadatke mogla sam u prvim godinama školovanja napraviti samo uz pomoć rječnika.

Kad sam već godinu ili dvije bila u višoj osnovnoj školi, pristigle su nove izbjeglice, koje su imale podređen status u razredu. U to vrijeme, ja sam već tečno govorila njemački i nisam više smatrana za strankinju. Ali tada je tempo  popustio i novopridošlima je bilo znatno teže. Ja sam od početka imala samo kontakt s domaćim stanovnicima, tako reći odrasla sam posve odsječena od “Community“.

Nakon Osnovne škole, krenula sam u Perau-gimnaziju u Filahu (Villach) i u razredu sam ponovo bila jedina strankinja. Ali i ovdje moje porijeklo nije igralo posebnu ulogu, jer sam njemačkim jezikom već perfektno vladala. Kasnije sam studirala publicistiku i komunikacijske nauke na univerzitetu u Klagenfurtu i sada radim u Centru za istraživanje odnosa među polovima i pitanja žena, gdje upravo pišem doktorat na temu: „Mediji migranata/migrantkinja, te u njima sadržane konstrukcije identiteta“.

Prema vlastitom iskustvu smatram da je dobro vladanje njemačkim jezikom, a prije svega govor bez akcenta, odlučujući  faktor, kako će neko ovdje biti prihvaćen i tretiran. Ranije smo npr. stalno trebali novu vizu i zbog toga smo morali ići na Okružno poglavarstvo u  Filahu (Villach). Pri posjetama službenim institucijama stalno sam išla u pratnji svojih roditelja radi prevođenja i popunjavanja formulara. Za mene je to uvijek bilo praćeno bolovima u stomaku, iako je bilo jasno da će naš izbjeglički status biti produžen. Već tad sam primjetila da sam tamo bila mnogo bolje tretirana, nego mnogi drugi, samo zato što sam tako dobro govorila njemački jezik.

U međuvremenu smo već odavno dobili dozvolu trajnog boravka u Austriji. Još uvijek smo hrvatski državljani, iako zapravo ne mogu zamisliti, da bih ponovno živjela u Hrvatskoj. Nisam ničim vezana za hrvatsko državljanstvo, međutim strano državljanstvo za mene lično je stalno podsjećanje na to, kako žive oni koji nemaju austrijsko državljanstvo, a  time i povlastice koje ono pruža i koji se po mnogo čemu nalaze u lošijem položaju i pravno gledano žive u stalnoj nesigurnosti. Imam osjećaj da bih uzimanjem austrijskog državljanstva samo dala svoju potvrdu ovakvom sistemu, ali istovremeno moram reći da su za pravni status kojeg ja uživam vezane brojne povlastice, koje podnosioci zahtjeva za azil nemaju.

Ono što ovdje posebno cijenim su socijalna država, sigurnost, blagostanje, kvalitet medicinskih usluga, škole. Jednako tako cijenim i veliku slobodu ovdje. Ili mnogobrojna prava. U poređenju s mnogim drugim zemljama Austrija je sigurna luka. Ono što sam ponijela iz svog životnog iskustva je potreba za što je moguće većom sigurnošću i želja da ako je moguće budem pripravna na sve.

Kao naučnica koja se bavi istraživanjem migracija, smatram da migracije moraju biti iznova i drugačije vrijednovane, nego što je to u Austriji do sad bio slučaj. S jedne strane migracija bi trebala igrati manje važnu ulogu. Društveni uslovi morali bi u cjelini omogućavati svakome uključivanje u društveni život, neovisno o porijeklu, polu i seksualnoj orijentaciji – a svakako migrantima i migrantkinjama. Takva saradnja trebala bi biti plaćena, a ne zasnovana isključivo na dobrovoljnom radu. U mojoj porodici to nikako ne bi bilo moguće – prvih godina moralo se crnčiti, padati od rada, tako da je bilo nemoguće navečer učestvovati u radu nekog udruženja ili negdje dobrovoljno pomagati.

S druge strane moralа bi se kod većinskog stanovništva početi mijenjati svijest o tome, da su naime sadašnji uslovi takvi da upravo migranti i migrantkinje često moraju da se bore s brojnim poteškoćama. I oni su ljudi kao i svi drugi, ali se upravo njima često postavlja kamenje po putu. Veoma mi je važno naglasiti da neko nikada ne može postići uspjeh samo na osnovu velikog vlastitog doprinosa i angažovanja. Mnogo toga zavisi o pomoći i podršci drugih, o slučajnostima i sretnim momentima i okolnostima. Iz tog sam razloga velika pristalica solidarnih organizacija, pružanja paketa pomoći i Evropske Unije. Kada bi postojalo evropsko državljanstvo, odmah bih ga uzela.

*Napomena:

Radi se o takozvanoj akciji poklanjanja mira (za hrvatsku djecu) u razdoblju od septembra 1991 do marta 1992, koja je bila inicirana od tadašnjeg Pokrajinskog prosvjetnog vijeća Salzburga i “Salzburških novosti”. Tada je za Salzburg evakuisano oko stotinu sedmo- i osmogodišnjaka iz hrvatskog industrijskog grada Siska, čijeg se bombardovanja od strane srpske vojske pribojavalo. U pratnji djece s hrvatske strane nalazili su se učitelji/učiteljice i pomoćno osoblje. U Salzburgu su podijeljeni u manje grupe, te im je po grupama osiguran smještaj i briga. 21 dječak i djevojčica zajedno s jednom učiteljicom i 2 člana/članice pomoćnog osoblja bili su gosti u “Bondeko” misionara Srca Isusovog.