Iz serije Birgit Stegbauer: „ Priče migranata/migrantica“ (više o sugovornicima/sugovornicama)

Edisa Redžić, 26:  Obitelj ove Austrijanke podrijetlo vodi iz Bosne i Hercegovine. 1992. obitelj je izbjegla pred etničkim čišćenjima u bosanskohercegovačkom ratu. Ova slavistica doživjela je svoj jedini kulturni šok na jednoj tipično austrijskoj svadbi – svadbene običaje u Bosni i Hercegovini odabrala je za temu svog magistarskog rada.

Rođena sam u Prijedoru, gradu na sjeverozapadu Bosne. Već tad je moj otac bio na privremenu radu u Austriji, dok je majka  s nama djecom živjela u Jugoslaviji. U travnju 1992. otac nam je došao u posjet – bio je muslimanski blagdan Bajram. Kada je htio da se vrati u Austriju nije više mogao izaći iz zemlje – paravojne srpske jedinice su na svim graničnim prijelazima postavile barikade. Osjećalo se da će doći do rata. Dakle, krenuli smo na put od kuće: 3 odrasle osobe i četvoro djece u malom „Stojadinu“, jednom jugoslavenskom autu.

Sjećam se jednog mosta preko kog je otac vozio veoma sporo i oprezno, kao u slalomu, obilazeći tako postavljene mine. Sjećam se i da smo se jednom morali vratiti, jer su u pravcu u kom smo se vozili već započele borbe. Najviše mi je u sjećanju ostala kontrola od strane pripadnika srpskih paravojnih jedinica, no na sreću uz njih su se nalazili i vojnici regularne jugoslаvenske vojske JNA (Jugoslavenske narodne аrmije). Tko zna, što bi se dogodilo da oni nisu bili tu. U to vrijeme su mnogi muški članovi moje obitelji bez navođenja razloga uhićeni i sprovedeni  logore – neki od njih nisu preživjeli.

Nakon što smo u Sloveniji kratko prekinuli putovanje, doputovali smo u Štajersku gdje je moj otac radio i imao smještaj. Nakon 2-3 mjeseca dobio je drugi posao u Minihtalu (Münichtal), u blizini Ajzenherc - Leobena (Eisenerz-Leoben). Pošto je moj otac već radio u Austriji prije nego smo mi ovdje stigli, nismo se po dolasku prijavili kao izbjeglice. Otac je bio mišljenja da je drugima daleko potrebnija pomoć kao izbjeglicama nego nama.

Međutim, vjerujem da nas je žena koja nam je iznajmila stan, a koja je bila podrijetlom iz Crne Gore, prijavila kao izbjeglice. Odvela nas je u crkvu, da bi u „Caritasu“ vidjeli da smo tu i da egzistiramo i dobila je novac koji je zadržala za sebe. Kad su moji roditelji to saznali, odmah su počeli tražiti drugi stan.

Ja i brat smo u Minihtalu (Münichtal) krenuli u školu. Poslije smo se preselili u Sv. Paul u Lavantalu, tamo sam išla u višu osnovnu školu i od tamo sam putovala za Klagenfurt. Prvo sam posjećivala Višu realnu gimnaziju (BORG), gdje sam maturirala, a zatim sam na sveučilištu studirala slavistiku.

Izuzimajući dvije prijateljice sa studija, sve ostale moje prijateljice su Austrijanke. Postoje male nijanse, gdje se možemo bolje razumjeti. Razlike ne primjećujemo kao dijete, nego tek kasnije u mladalačkom dobu: za mene su važile mnoge zabrane - ovo ili ono se nije smjelo i sa roditeljima se nije imalo što diskutirati. Tog kod nas nema. Ono što roditelji kažu vrijedi kao zakon.

Jedini pravi kulturni šok doživjela sam prije nekoliko godina: bila sam uzvanica na svadbi jedne školske prijateljice. Tom prilikom igrane su igre u kojima su postavljana različita pitanja, između ostalog na temu seks! I to pred roditeljima! Kod nas je to pred roditeljima tabu tema, s prijateljima se o tome može razgovarati, ali s roditeljima ne. Ili to da mladoženja pije iz mladine cipele! Meni je sve to bilo nepoznato i strano, pa sam si mislila: „A tako to oni rade!“

Inače, mogu reći da ljudi uopće ne zapažaju da dolazim iz druge zemlje. Osim ako izgovorim svoje ime. Također i moja religijska pripadnost islamu se ne primjećuje. Religijske tradicije dio su kulture i zato se bosanskohercegovački muslimani, sasvim razlikuju od muslimana iz arapskih zemalja.

Moj otac slabo poznaje njemački jezik. Još uvijek moram tumačiti za njega ili ići s njim k liječniku. Mama se već bolje snalazi. Bila sam zadivljena kada je u nižoj osnovnoj školi zajedno s nama posjećivala jezičnu nastavu, i kada je i druge žene ohrabrivala da učine isto, samo što one u tome nisu ustrajale. One su se ismijavale mojoj majci, ali su na kraju ipak bile sretne da od nje mogu zatražiti pomoć. To je tako, ponekad preuzimaju djeca ulogu odraslih, a kroz to se postaje zrelim i odraslim ranije nego vršnjaci.

U usporedbi s Bosnom i Hercegovinom ovdje je tako uredno i čisto. Austrijanci i Austrijanke manje se bave tuđim problemima i unaprijed dogovaraju termine. Smatram da je to dobro. Dopada mi se i priroda ovdje. Zdravstvo također. I to da nema tako mnogo korupcije.

Ipak, Austrijanci i Austrijanke su tako mnogo zaokupljeni sobom, morali bi postati otvoreniji prema temi useljeništva i zajedničkog života. Oni koji su zainteresirani za ovu problematiku, a takvih je malo, informiraju se i pomažu. Čak i na različitim manifestacijama i skupovima, prisutni su samo oni, koji su i inače zainteresirani. Ne znam kako se to može promijeniti. Vjerujem da se kroz obrazovanje djece na dosta toga može utjecati.

2004. god. moja obitelj je zatražila i uzela austrijsko državljanstvo. Ponajprije zbog veće materijalne sigurnosti-  tako imate više prava, a s austrijskom putovnicom lakše je putovati, nego s bosanskom. Nažalost dvojno državljanstvo nije dozvoljeno, tako da smo se bosanskog morali odreći. Bio je čudan osjećaj, kad smo polagali prisegu. Kao da je s tim otišao jedan dio mene, moji korijeni. No, ipak ...  to je samo običan papir, koji ništa ne znači.

Napomena:

Bajram je turska riječ koja znači blagdan i može označavati kako religijske, tako i svjetovne blagdane, kao što je iranski novogodišnji- ili proljećni blagdan Nouruz. Ovdje se pojam odnosi na blagdan povodom  završetka ramazanskog posta. (Ramazan - mjesec posta u Islamu)