Iz serije Birgit Stegbauer: „ Priče migranata/migrantica“ (više o sugovornicima/sugovornicama)

SELIMAGIC Murat, 39, rođeni Bosanac, već je mnogo toga ostvario i ima još toga u planu. Rasizam je u Austriji doživio samo unutar grupe imigranata iz bivše Jugoslavije, gdje se rat neželjeno  „ugurao“ među etničke skupine. Udruženje VIVO, čiji je osnivatelj, zauzima se zajedništvo u praksi.

Kad sam 1991.  emigrirao iz Bosne imao sam 17 godina i pohađao sam vojnu gimnaziju u Zagrebu. Rat u Sloveniji bio je upravo okončan kad sam došao u posjet svom ocu, koji se nalazio na privremenu radu u Filahu (Villach). Krajem ljetneg raspusta započeo je rat u Hrvatskoj, granice su bile iznenadno zatvorene i nisam se više mogao vratiti nazad. Zaista sam želio da se vratim i branim svoju domovinu, kroz moju vojno školsku izobrazbu na to sam bio unaprijed pripreman. Onako mlad, nisam mogao procijeniti što se doista dogodilo u ratu u Hrvatskoj i Bosni. Tek poslije, kad je sve okončano, moglo se vidjeti da je sve to bilo tako besmisleno.

Otac me spriječio da se vratim nazad. Insistirao је da prekinem  školovanje na vojnoj gimnaziji u Zagrebu i da ostanem u Austriji. Pomogao mi je da kod njegova poslodavca dobijem posao pomoćnog radnika. Odmah sam bio poslan na gradilište u Gajltal (Gaital). Prvih 14 dana bilo je teško, njemački jezik jedva da sam poznavao, pa su mi kolege crtale, što bi trebao donijeti: sjekiru, kovčeg s alatom itd. Bile su to dobre kolege, mnogo su mi pomogli i kroz razgovor sam vremenom naučio njemački.

Kasnije sam u istoj toj tvrtki izučio tesarski nauk. Već sam bio poodmakao s obukom, a još nisam imao nastavu u blokovima pri strukovnoj školi. Onda je moj obrazovni pogon telefonskim putem postavio pitanje, zašto još nisam došao na red. Odgovor iz škole je glasio: čekamo da nauči njemački jezik, onda može krenuti u školu. Kad sam konačno bio spreman, dobio sam priliku da svima pokažem što mogu i završio sam školu odličnim uspjehom.

Zatim sam obučen za tesarskog poslovođu, što je zapravo bilo neuobičajeno, jer se izobrazba plaćala. Tvrtka mi je to predložila i preuzela troškove obuke. Morao sam samo jamčiti da ću ostati u tvrtki narednih nekoliko godina. Uporedo s tim sam se oženio, naš sin je već bio rođen i izgradili smo kuću u Bosni.

A onda sam jednom poželio da promijenim zanimanje. Dao sam otkaz i narednih sedam godina radio sam za drugi građevinsko – poduzetnički  ured, većinom na  gradilištima u Sloveniji i nekadašnjoj Jugoslaviji. Onda je došlo vrijeme za naredni  korak – da osnujem svoju firmu. Već pet godina radim samostalno kao građevinski menadžer. Nalogodavci su mi po pravilu Austrijanci, ali sam fokusiran na zemlje nekadašnje Jugoslavije.

Moja iskustva ovdje u Austriji su sasvim u redu, doista sam dobro primljen. Možda zbog mog učinka i moje iskrenosti? Ono što je bilo loše ili negativno: mi nekadašnji Jugosloveni  međusobno! Potpuno smo se podijelili! Srbi-Hrvati-Bosanci. Prije rata moj je otac bio predsjednik kluba Jugoslavija, tamo su se susretale sve nacije i odjednom je sve to prestalo. Od tad svatko ima svoju sopstvenu udrugu, svoje prostorije i svoje male priredbe.

Ja pokušavam da nastavim tamo gdje je moj otac stao. U veljači sam osnovao udrugu pod imenom VIVO –Udruga za integraciju Filah (Villach), koja okuplja svie nacije i realizuje zajedničke poduhvate  različitih udruga. Sve je još u izgradnji. Kroz različite priredbe želimo doći do ljudi i omogućiti njihovo upoznavanje: jer stranac ostaje stranac sve dok ga ne upoznamo.

Na općinskoj razini ima, po integracijskom uzoru, već  početaka mirnog suživota svih nacija i kultura. Sad je na nama da život jednih pored drugih pretvorimo u život jednih s drugima, kako na gospodarskoj,  tako i na socijalnoj razini. Ništa novo ne treba pronalaziti: već ima  sredstava, ideja i projekata. U Beču se već dosta toga odvija, ovdje zapinje s provođenjem, zbog finansijskih sredstava, nedostatka volje ili partijske opredjeljenosti. Potrebno je samo prevazilaženje toga - krenimo i napravimo to.

Austrijsko državljanstvo imam tek od prije četiri godine. Dugo sam osjećao čežnju za domovinom. Prvo sam morao raskrstiti s jednim, da bih mogao započeti s drugim. Konačno, vrijeme je sazrelo. Volim grad Filah (Villach), moja obitelj osjeća se dobro ovdje i ostajemo ovdje. I da ovaj novi početak ne bi bio samo na papiru, nego i u srcu, želim da aktivno učestvujem u životu grada Filaha(Villach). Zato pokušavam i da stupim u politiku, pristupio sam jednoj partiji i želim da se kandidujem 2015. za općinskog odbornika.