Iz serije  Birgit Stegbauer : „Priče migranata/migrantkinja“  (više o sagovornicima/sagovornicama)

SELIMAGIC Murat, 39, rođeni Bosanac, već je mnogo toga ostvario i ima još toga u planu. Rasizam je u Austriji doživio samo unutar grupe imigranata iz bivše Jugoslavije, gdje se rat neželjeno  „ugurao“ među etničke skupine. Udruženje VIVO, čiji je osnivač, zauzima se zajedništvo u praksi.

Kad sam 1991 emigrirao iz Bosne imao sam 17 godina i pohađao sam vojnu gimnaziju u Zagrebu. Rat u Sloveniji bio je upravo završen kad sam došao u posjetu svom ocu, koji se nalazio na privremenom radu u Filahu (Villach). Krajem ljetneg raspusta započeo je rat u Hrvatskoj, granice su bile iznenada zatvorene i nisam se više mogao vratiti nazad. Zaista sam želio da se vratim i branim svoju domovinu, kroz moje vojno školsko obrazovanje na to sam bio unaprijed pripreman. Onako mlad, nisam mogao procijeniti šta se zaista dogodilo u ratu u Hrvatskoj i Bosni. Tek poslije, kad je sve završeno, moglo se vidjeti da je sve to bilo tako besmisleno.

Otac me spriječio da se vratim nazad. Insistirao je da prekinem  školovanje na vojnoj gimnaziji u Zagrebu i da ostanem u Austriji. Pomogao mi je da kod njegovog poslodavca dobijem posao pomoćnog radnika. Odmah sam bio poslan na gradilište u Gajltal (Gaital). Prvih 14 dana bilo je teško, njemački jezik jedva da sam poznavao, pa su mi kolege crtale, šta bi trebao donijeti: sjekiru, kovčeg s alatom itd. Bile su to dobre kolege, mnogo su mi pomogli i kroz razgovor sam vremenom naučio njemački.

Kasnije sam u istoj toj firmi izučio tesarski zanat. Već sam bio poodmakao s obukom, a još nisam imao nastavu u blokovima pri stručnoj školi. Onda je moj pogon za obuku telefonskim putem postavio pitanje, zašto još nisam došao na red. Odgovor iz škole je glasio: čekamo da nauči njemački jezik, onda može krenuti u školu. Kad sam konačno bio spreman, dobio sam priliku da svima pokažem šta mogu i završio sam školu odličnim uspjehom.

Zatim sam obučen za tesarskog poslovođu, što je zapravo bilo neuobičajeno, jer se školovanje plaćalo. Firma mi je to predložila i preuzela troškove obuke. Morao sam samo garantovati da ću ostati u firmi narednih nekoliko godina. Uporedo s tim sam se oženio, naš sin je već bio rođen i izgradili smo kuću u Bosni.

A onda sam jednom poželio da promijenim zanimanje. Dao sam otkaz i narednih sedam godina radio sam za drugi građevinsko – poduzetnički  biro, većinom na     gradilištima u Sloveniji i nekadašnjoj Jugoslaviji. Onda je došlo vrijeme za sljedeći  korak – da osnujem svoju firmu. Radim samostalno već pet godina kao građevinski menadžer. Nalogodavci su mi po pravilu Austrijanci, ali sam fokusiran na zemlje nekadašnje Jugoslavije.

Moja iskustva ovdje u Austriji su potpuno u redu, zaista sam dobro primljen. Možda zbog mog zalaganja i moje iskrenosti? Ono što je bilo loše ili negativno: mi nekadašnji Jugosloveni  međusobno!  Potpuno smo se podijelili!  Srbi-Hrvati-Bosanci. Prije rata moj je otac bio predsjednik kluba Jugoslavija, tamo su se susretale sve nacije i odjednom je sve to prestalo. Od tad svako ima svoje sopstveno udruženje, svoje prostorije i svoje male priredbe.

Ja pokušavam da nastavim tamo gdje je moj otac stao. U februaru sam osnovao udruženje pod imenom VIVO –Udruženje za integraciju Filah/Villach, koje okuplja sve nacije i realizuje zajedničke poduhvate  različitih udruženja. Sve je još u izgradnji. Kroz različite priredbe želimo doći do ljudi i omogućiti njihovo upoznavanje: jer stranac ostaje stranac sve dok ga ne upoznamo.

Na nivou opštine ima, po integracijskom uzoru, već  početaka mirnog suživota svih nacija i kultura. Sad je na nama da život jednih pored drugih pretvorimo u život jednih s drugima, kako na privrednom tako i na socijalnom nivou. Ništa novo ne treba pronalaziti: već ima  sredstava, ideja i projekata. U Beču se već dosta toga odvija, ovdje zapinje s provođenjem, zbog finansijskih sredstava, nedostatka volje ili partijske  opredjeljenosti. Potrebno je samo prevazilaženje toga - krenimo i napravimo to.

Austrijsko državljanstvo imam tek od prije četiri godine. Dugo sam osjećao čežnju za domovinom. Prvo sam morao raskrstiti s jednim, da bi mogao započeti s drugim. Konačno, vrijeme je sazrelo. Volim grad Filah/Villach, moja porodica osjeća se dobro ovdje i ostajemo ovdje. I da ovaj novi početak ne bi bio samo na papiru, nego i u srcu, želim da aktivno učestvujem u životu grada Filaha (Villach). Zato pokušavam i da stupim u politiku, pristupio sam jednoj partiji i želim da se kandidujem 2015 za poslanika opštinskog vijeća.