Rebeka Eret (Rebekka Ehret)                                             sažetak

Rebeka Erat opisuje u svom izlaganju filozofsko-političke diskurse o migraciji i integraciji u Švicarskoj i skicira kako je došlo do stvaranja kantona Bazel-grad, kao jednog integracijskopolitičkog uzora,  odn. daje nam kritičku procjenu  ovih integracionopolitičkih mjera. Interesantno je prije svega, zašto pripadnost jednoj kulturi tako tvrdokorno opstaje kao važeći obrazac uz čiju pomoć se objašnjavaju integracijske prepreke. Zašto se danas o ovoj temi diskutira potpuno neovisno o diskriminirajućim, strukturalnim (pravno-političkim) okvirnim uslovima  i neovisno o praksi stavljanja pod nazor (u smislu donošenja propisa) ulaska  stranaca i strankinja u zemlju. Različita ispitivanja u Švicarskoj jasno su pokazala, da većina socijalnih problema s kojima se stranci i  strankinje suočavaju, stoje u direktnoj vezi s uslovima koji su postavljeni politikom integracije (Chaudet et. 2000) Zašto se praksa čvrsto drži integracijskog modela klasičnih modernističkih teorija, nakon kratkotrajnog pokušaja suprotstavljanja  paradigmi kulturne diferencije i plediranja za pogled na nejednako socijalno tretiranje? Polarizovani  način gledanja na integraciju (što sugeriše stabilan, harmoničan i uravnotežen socijalni sistem) i dezintegraciju, kao socijalni sistem čija je egzistencija ugrožena i koji se karakteririzira kroz odstupanja u ponašanju, konflikte i napetosti,  pokazuje krajnje tačke u jednom kontinuitetu. Istraživanja konflikata pokazuju da dinamika integracije i dezintegracije,  dakle  procesuiranje konflikata ( Hajtmajer / Heitmayer 1997) u suštini osigurava socijalnu stabilnost modernih, individualiziranih društava i da je integracijska snaga švicarskih gradova faktički daleko veća, nego što se dosad uzimalo (Vimer, Eret, Karer, Stinen / Wimmer, Ehret, Karrer, Stienen 2000). Bazel-grad kao „pionirkanton“ važi još uvijek za uzor jedne integracijske politike budućnosti, naposljetku možda zbog toga, što iza ovog uzora stoji jedno kritičko suočavanje s pitanjem, kako se članovi društva u raspravama definišu kao „drugi“. To što je u posljednjim godinama učinjen korak nazad, uslovljeno je specifičnom logikom očuvanja moći i diskurzivnim isključivanjem.  Stalno prisutna  koherencija ideja i predodžbi o „drugome“ (Volf/Wolf 1999: str. 67) odobrava etablirani status i zadržavanje predodžbe o povlasticama etabliranih. Očuvanje ovoga statusa od većeg je značaja u vremenima ekonomske krize, nego u mirnijim vremenskim periodima (Cik, Kiper i Heferman/ Zick, Küpper i Höverman 2011). Privilegija etabliranosti, pripadnosti jednoj zajednici isključivo kroz krvno porijeklo, u „narodnom“ smislu, neosporna je u vremenima ekonomskih kriza. U jednom vremenu u kome se čak i najsigurnija ulaganja pokazuju kao nesigurna, u kome prosječna porodica plaća veći porez nego milioneri, a suodgovorni za finasijsku krizu, zakazivanje vlastitih sposobnost mogu uz sve to još i unovčiti, vlastita krv je nešto što se ne dovodi u pitanje i na čije se simbolično značenje konzervativno-populističke partije s osjećajem sigurnosti mogu osloniti. Samo tako se može objasniti, zašto je nakon donošenja bazelsko-gradskog zakona o integraciji godine 2007., dakle deset godina nakon objavljivanja početno spomenutog programa vlade, kao individualnog, emancipovanog načina gledanja na migraciju, ponovo ustupljeno mjesto kolektivističkom i asimilatornom načinu gledanja. Kao i prije, mišljenja sam da postoji potreba za takvim ophođenjem, koje useljenike neće kolektivizirati, nego će im vratiti izgubljeni status aktivnog subjekta i individue u svim životnim situacijama. Kolektiviziranje je plodno tlo, na kome razgraničavanje od cijelih grupa i njihovo problematiziranje dobro uspijeva, što opet vodi ka tome da se stereotipizacija i stigmatizacija nalaze u porastu. U budućnosti bi trebalo važiti, da se problemi švicarske integracijske kulture i društva većine, stave u fokus posmatranja, da bi se razvile mjere zasnovane na evidenciji, kako dugotrajni zajednički život ne bi bio ugrožen.

Rebeka Eret (Rebekka Ehret) je etnologinja i lingvistica. Predavala je do 2003 interkulturalnu pedagogiju, kao i primjenjeno istraživanje migracija na univerzitetu Bazel i danas je nadležna za nastavu i istraživanja na specijalnom području migracija, integracija i transkulturalnosti, a i voditeljica je masterstudija  Managing Diversity na  Visokoj školi za socijalni rad u Lucernu.