Bernard Perhinig: Sažetak
Perhinig se vraća na značenje navedenih pojmova, ali istovremeno analizira njihovu upotrebu, a time implicitno i posljedice za ljude, čije se određenje dovodi u vezu s objašnjenjem istih pojmova. S tim u vezi, preispituje se jesu li ovi pojmovi i ključne riječi još prikladni da učine razumljivim činjenično stanje, koje stoji iza njih (str.13). Pokušava se, uz pomoć novih pristupa, ukazati na moguće alternative. Prema definiciji UNO-a internacionalni migrant/internacionalna migrantkinja je neko ko napusti svoje uobičajeno mjesto boravka, dakle mjesto u kome je radio, živio i provodio slobodno vrijeme, te se nastani u nekom drugom mjestu ( migracija unutar države, čiji intenzitet nije u potpunosti poznat, te može biti samo slobodno procjenjen), u drugoj državi. Ako ovakvo stanje potraje duže od godinu dana, takva se osoba karakterizira od strane UNO-a kao „dugotrajni emigrant“. Čak i ako dođe do povratka u matičnu državu, takva osoba važi po definiciji i statistički i dalje kao migrant/migrantkinja. Pojam migracije je dakle jednosmjerna ulica od zemlje ili države porjekla do zemlje ili države useljavanja. Pojam migracije gleda se isključivo iz ugla nacionalne države, a migrant/migrantkinja kao individua bez kontakta i povezanosti s upravo napuštenom zemljom. Time se gubi iz vida jedna od najvažnijih funkcija migracije - stvoriti most između različitih svjetova, preko kog se mogu transportovati znanje, kultura, želje, čežnje, sposobnosti i kapital (str.17). Gotovo je sumnjivo da se danas na integraciju pozitivno gleda (str.19), ipak ne postoji opšte akceptirani pojam integracije (str.20). Jedni pod tim podrazumijevaju stvaranje pravednih šansi (Caritas Švicarska), drugi ( npr. H. C. Strache, FP) definišući integraciju upotrebljava termin Bringschuld, (njime se označava dužnikova obaveza izvršavanja duga prema vjerovniku uz potpuno preuzimanje rizika i svih troškova vezanih za to), fokusirano na učenje njemačkog jezika i učešće na tržistu rada. Pojačano se o integraciji diskutuje u kulturološkom okviru i vezano za zajednički jezik i vrijednosti, čime se istovremeno na uspješnu integraciju u potpunosti gleda u smislu idealizirane istorijske slike nacionalne države. Time se imenuje i obaveza države da odstrani prepreke integraciji, kako bi se omogućila socijalna jednakost. Međutim, istovremeno se migranti/migrantkinje kategoriziraju kao žrtve diskriminirajućih struktura, bez vlastite moći djelovanja. Iza pozivanja na usvajanje jezika i sticanja sposobnosti komuniciranja skriva se, prema Perhinigu, debata o identitetu, koja se ne vodi javno. Da bi to dokazao, navodi različite primjere testova u svrhu dodjeljivanja državljanstva, koji su postali popularni u Evropi. Nakon što se kratko osvrnuo na Veliku Britaniju i Holandiju, analizirao je detaljno austrijski test za dodjelu državljanstva, koji se sastoji od dijela koji se odnosi na pravna i politička pitanja određene pokrajine i dijela koji se odnosi na državu u cjelini. Začuđujuća je koncentracija u posljednjem dijelu na istorijske događaje, ličnosti, utemeljenja crkava, koji su uvijek vezani za bitne činjenice srednjovjekovne kulture sjećanja date pokrajine, a ne za područja koja bi mogla pomoći širenju političke participacije. U na to nadovezujućem ekskursu, Perhinig analizira značenje ovakvog testa kao modernog sredstva ritualne inicijacije nekadašnjih plemenskih društava. Sticanje državljanstva... time postaje aktom odrastanja, a strani državljani bivaju predstavljeni kao infantilni (str. 24). Prema Perhingu ovi testovi sadrže u sebi kako klasične tehnologije moći, tako i „tehniku ličnog, koja se ispoljava kroz zahtijev za generalnim podređivanjem moći države. (S.25)
Danas je neophodno poći od pojačane globalizacije i masivnog podizanja vrijednosti tržišta kao medija društvene interaktivnosti (str. 31). Tržište pak ne doprinosi jednakosti, nego nejednakosti, konkurenciji, kroz šta razvoj ne ide u smjeru cjelovitosti, nego fragmentiranja društva i životnih šansi. Kao novi način gledanja na problematiku Perhinig navodi ideje dobitnika Nobelove nagrade Amartya Sena, koji se fokusira na „ostvarenje šanse“. Po njima primanja i blagostanje nisu sami sebi cilj, nego sredstvo za uspješan život. Ono što je značajno je uvažavanje ličnosti i stvaranje mogućnosti za razvijanje ljudskih potencijala. Za to su potrebni zakonsko-strukturalni okviri jednakosti i oslobođenje od diskriminacije.... s druge strane isto tako su potrebne individualne sposobnosti, kao i individualna spremnost iskorištavanja šansi. (S.33)
U daljnjem provođenju ideje o ostvarenju šanse, usmjerava se na politiku antidiskriminacije i obrazovanja, da bi se pokazalo, da je prvo potrebno za ravnopravan pristup tržištu, a da je drugo zajedno s znanjem i sposobnostima, važno u smislu priznavanja simboličnog kapitala, donijetog sa sobom, kao npr. u formi svjedočanstava o završenom školskom obrazovanju; istovremeno poznavanje jezika i kulture drugih regiona donosi bitno više rendite (str. 34). Za kraj je diskutovano o problematici državljanstva u globaliziranom svijetu i pri tom su spomenuta pitanja prava boravka, pristupa tržištu rada i političke participacije. Pod pojmom denizenship ili (polu)državljanstvo, po osnovi dugotrajnijeg boravka, podrazumijeva se automatsko korištenje ovih prava i za nedržavljane nakon određenog perioda boravka u zemlji. (36) S tim u vezi Evropska komisija govori o civilnom građanstvu. Pravni položaj državljana zemalja trećeg svijeta poprima također od 2005. elemente ove ideje. Velika linija razdvajanja protiče u međuvremenu između državljana/državljanki, građana/građanki Unije i dugotrajno naseljenih državljana/državljanki zemalja trećeg svijeta, s jedne strane i......onih koji privremeno, samo s dozvolom ili neregistrovano borave u zemlji (str.36)
Prema Perhinigu, moguće je rješiti ove probleme, samo ako se preispita pojam državljanstva: neovisno o razlikama, danas država ima monopol definisanja pojma državljanstva preko pojma pripadnosti. Pravne osnove svakog pojedinca na sticanje državljanstva su slabe i gotovo neutužive. Pristup državljanstvu reflektira jednostrani odnos moći. (37) Kao cilj bi trebalo postaviti jedno evropsko izborno građanstvo sa svim pravima u datoj zemlji boravka i sa svim ekonomskim obavezama, ali bez daljnjih odnosa lojalnosti, dakle kao rezulat slobodne odluke pojedinca.
Dr.Bernard Perhinig ( Bernhard Perchinig)
Rođen 1958. u Klagenfurtu (Celovcu) 1986. Dr. filozofije, univerzitet u Beču (uz odlikovanje)
Disertacija: „Mi smo iz Koruške i time je sve rješeno..“ Njemački nacionalizam i politička kultura u Koruškoj (objavljeno od: Drava, Celovec 1989.) 1988/89 postdoktorat Fellow, Department of Politics, University of Strathclyde, Glasgow.
Od 1/2003 Research Fellow, Institut za evropsko istraživanje integracije, Institut za gradsko i regionalno istraživanje, Austrijska Akademija nauka
Predavač u Centru za evropske integracije.